Bakhtiyari – nomadi Irana

11 0

U južnom dijelu Irana, u oblasti Chaharmahal i Bakhtiyari (perzijski: Ostān-e Chahār-Mahāl-o Bakhtiyārī), živi jedna vrlo posebna i malo znana zajednica ljudi. Ranije ih je bilo preko 500.000 i svoju živinu su brojali na milione – no danas ima oko 200.000 ljudi koji još uvijek žive ovim drevnim načinom života, zajedno sa svojim stadima.

To su pripadnici plemena Bakhtiyari – nomadi Irana.

zagros bakhtiari

U proljeće 2018. godine, tokom trajanja još jedne polugodišnje migracije (lori dijalekt: ‘kooch’), nekoliko prijatelja i ja smo otišli na putovanje u zaleđe Zagros planina, u potrazi za ovom opskurnom kulturom. Budući da seobe duge do čak 300 km, koje nomadi prelaze migrirajući od zimskih (‘garmsir’), do ljetnih pašnjaka (‘yehlagh’) visoko u planinama, mogu trajati i do dva mjeseca, u početku je pronalaženje naših domaćina bio izazov, naročito na ogromnom području kao što je planinski lanac Zagros. Ali ubrzo smo nabasali na jednu nomadsku porodicu, koja će nas ugostiti za prvu noć.

Prvi susret sa članovima ove porodice bio je uzbudljiv za obje strane – njih, djecu Zagrosa i nas, izgubljene u divljini. Sa pozdravnim osmjehom na licu, majka (perzijski: ‘madar’) porodice je rekla: “Pa, mi moramo da budemo ovdje, ali zašto ste vi tu!?”. Niko nije odgovorio, ali se sjećam da sam pomislio koji bi to odgovor mogao biti jedini mogući – došli smo da se prisjetimo stvari koje smo već odavno zaboravili. Stojeći bosa ispred primitivnog šatora (perzijski: ‘chador’), obučena u crnu odjeću, ova srednjovječna žena naizgled starija od svojih godina bila je vrlo jednostavna, žilava sa licem koje je skoro samo pričalo priče. Bilo je očigledno da je jaka žena, stub porodice. Muškarci – otac i dvoje mlađih članova porodice – takođe su bili u blizini, gdje su čuvali ovce i koze.

Nakon što su i oni došli da nas pozdrave, shvatili su da su u srodstvu sa porodicom koju smo tražili, te su nas pozvali da ostanemo preko noći u njihovom taboru, smještenom u jednoj udobnoj dolini. Već se smračavalo, pa smo postavili naše šatore i večerali sa ovim gostoprimljivim ljudima. Budući da je nas bilo više i da smo došli nenajavljeni, večera koju su pripremili je bila skromna, ali su insistirali da je podjele sa nama. Ipak, sa malo improvizacije, niko nije ostao gladan. Ubrzo nakon toga, svi su se povukli u svoje šatore, ne bi li uhvatili malo sna.

Poslije kišne noći, ujutro je srećom sijalo sunce. Nekolicina nas se pridružila našem vodiču Mohammadu u potrazi za domaćinima – nomadskom porodicom Ali Mowlaha. Uskoro, uz pomoć Mohammadove intuicije, pronašli smo njihov kamp koji nije bio daleko. Bio je smješten na jednoj stjenovitoj padini, između dva hladna potoka. To mjesto su dijelili sa još jednom nomadskom porodicom. Obje porodice su imale veliko stado koza i ovaca koje su se slobodno kretale naokolo, ali uprkos tome, u slučaju da je zalutala iz drugog stada, oni bi uvijek prepoznavali životinju koja im nije pripadala. Bakhtiyari poznaju svoje životinje. Poštovanje i solidarnost između porodica je neupitno.

zagros bakhtiari

Tokom ostatka dana smo upoznali sve članove porodice domaćina i susjedne porodice. Tu smo vidjeli tek postale mladence, Behrooza i njegovu suprugu. Behrooz je imao 21, a supruga 19 godina. Ova mlada djevojka je bila pravi primjer prirodne i neobuzdane ljepote. Očigledno nije mnogo marila o svom utisku, ali je ipak uspjela da izgleda elegantno. Kasnije ću je ponovo vidjeti, kako ponosno jaše svog konja u divljinu. Šteta što starješine ne dozvoljavaju fotografisanje ženskih članova porodice, pogotovo onih mlađih. Bilo je tek dvije nedjelje otkako su se uzeli, a ipak su se već pridružili porodici u migraciji. Dok je Behrooz otišao da pazi stada, nevjesta je bila u taboru, pomažući sa kuhanjem i drugim dnevnim zadacima. Za razliku od majke iz prvog kampa, ona je nosila lijepu šarenu haljinu. Objasnili su da ako se desi da žena izgubi svog partnera, ili čak vrlo bliskog srodnika, od tada će ona da nosi crninu. To je tradicionalni način žaljenja.

Pošto što sam stigao ranije, i čekao da nam se pridruži ostatak grupe, imao sam privilegiju da uživam u neobično mirnom popodnevu u pravom nomadskom taboru. Magarci i konji koji su se odmarali u sjeni velikih hrastova, zajedno sa zadivljujućim pogledom na slikoviti pejzaž Zagrosa, činili su sve prilično idiličnim. Tu je bio jedan šator, namjenjen samo za muškarce, i u njemu malo janje koje je na svijet došlo tek tog jutra. Nešto kasnije, dok sam ga pazio, u šatoru su mi se pridružile i plemenske starješine – među kojima i sam Ali Mowlah.

Bilo je jako prijatno razgovarati sa njima, dok smo lagano ispijali čaj. Kako su bili veoma gostoljubivi, ponudili su mi prvu šoljicu svog poznatog crnog čaja. Budući da tokom migriranja sa sobom ne nose mnogo stvari, dijelili smo samo dvije šoljice koje su imali, jedan za drugim. Dok su pili čaj, govorili su o novim i minulim vremenima, onim prije revolucije 1979. godine, pamtivši velikog Jaffara Qolija – glavnog protagonistu etnografskog dokumentarca ‘People of the Wind’ – kao jednog od posljednih poglavara (lori: “kalantar”) Bakhtiyari plemena. Poslednjikalantar – iz razloga što im vladajuće strukture nisu baš uvijek bile blagonaklone. Ubrzo nakon prvih eksploatacija nafte u Perzijskom zaljevu, predvođeno od strane Britanaca u ovom nomadskom području početkom 20. vijeka, došlo je do porasta nepovjerenja. Zbog njihove sve veće nezavisnosti, pa čak i političkog značaja, sam Šah Reza odlučio je da patronizira Bakhtiyari pleme. Kako bi sam mogao da kontroliše eksploataciju, prisilio ih da se trajno nasele – ali, sa malo uspjeha. Uprkos žrtvama, Bakhtiyari su povratili i obnovili svoju slobodu, srušili su svoje kuće i ponovo mogli da se slobodno vrate svom Zagrosu.

zagros bakhtiari

Bio sam iznenađen kada sam saznao da je Ali Mowlah, starješina porodice domaćina, zapravo u srodstvu sa Jaffarom. Također je rekao da se on čak sjeća ekipe i snimanja pomenutog filma! Kao stari i poštovani član plemena Bakhtiyari, Ali se pokazao kao gostoljubiv i čovjek sa velikim iskustvom. Imao je i on puno pitanja za mene, a uz pomoć Elham iz naše grupe, koja je govorila farsi, mogli smo komunicirati i razmijeniti neke kulturološke informacije. Sjećam se da ga je inetresovalo da li u Evropi još uvijek postoje nomadi. Ne želeći da ga obeshrabrim, ili da razočaram ove dobre ljude, odgovorio sam da imamo još mnogo pastira, koji i dalje lutaju u planinama – što se pokazalo kao zadovoljavajući odgovor.

Malo kasnije smo upoznali i majku porodice i njene stidljive kćerke, Sumaye i njenu mlađu sestru čije ime sam zaboravio. Dok su u taboru one pripremaju jelo i dnevni hljeb. Starija kćerka Sumaye je bila udata, no njen muž je ostao u gradu zbog nekog posla. Pošto porodice plemena Bakhtiyari mogu biti prilično velike, oni ponekad dijele teret seobe, kako bi se drugi članovi mogli pobrinuti za stvari od jednake važnosti. Dječaci, koji su obično zaduženi za čuvanje stada, pridružili su nam se nešto kasnije. Sa'adik kao najstariji sin (21), Sa'adat i Peyman kao najmlađi, bili su tri dječaka koja su se pridružila porodici u ovoj migraciji.

Sa'adik, iako radišan, imao je sreću da bude školovan, dok su njegova mlađa braća i sestre preskočili formalno obrazovanje. On je čak i diplomirao na univerzitetu u Ahwazu, te stidljivo uči engleski jezik. Iako u iskušenju zbog sveprisutnog osavremenjavanja načina života, nevjerovatna je i ohrabrujuća činjenica da i dalje podržava svoju porodicu tokom migracije.

zagros bakhtiari 6

Zbog kiše i vrlo nepredvidivog vremena, porodica je već četiri dana bila utaborena. Kiša otežava životinjama da prelaze velike udaljenosti, tako da u tim slučajevima obično ostaju na jednom mjestu. Ali, dan nakon što smo došli, kiša se konačno zaustavila, pa su odlučili da se pokrenu. Nakon što su spakovali svoj veliki šator i natovarili magarce i mule, i mi smo pakirali naše stvari i pridružili se ovom putujućem karavanu. Išli smo uzbrdo, prateći staze koje samo nomadi mogu prepoznati. Kada smo stigli na ravniji teren, odlučili su da tamo provedu noć i ipak čekaju bolje vrijeme. Ručali smo i, dok smo se odmarali, imali vremena da saznamo više o ovoj porodici i njihovoj kulturi.

Ova porodica je brojala i tri starija muškarca koja su ostala u gradu Lali, u susjednoj pokrajini Khuzestan. Oni, kao i dvije starije kćerke koje su se udale i naselile blizu grada, se nisu pridružili migraciji iz različitih razloga. Saznao sam da je jedna od kćerki rodila bebu koju je trebala čuvati, a kako je bila udata za naseljenika, više nije učestvovala u migracijama. Rečeno mi je da su u prošlosti čak trudne djevojke migrirale sa porodicom, te se porađale tokom seobe, dajući novorođenim bebama imena planina na kojima su ih rodile.

Što se tiče djevojaka, one su vezane za porodicu i majku, barem dok se ne udaju. One rade jednako teško kao dječaci, ako ne i više. Od ranog jutra su odgovorne za muženje, pripremanje hrane, jogurta i tradicionalnog mliječnog napitka (perzijski: ‘doogh’), kao i brigu o taboru. U jednom trenutku iznenada je počela jaka kiša, pa sam im pomogao da postave veliki i teški šator za samo nekoliko minuta. One rijetko idu u školu, ali postoje i izuzeci. Čuo sam od jednog mladog nomada da je njegova starija sestra studirala u gradu i da dobro govori engleski.

zagros

Žene nomadske zajednice poštuju svi članovi, ali su one to poštovanje zavrijedile kroz naporan rad i posvećenost. Obično su one te koje postavljaju tabor i koje se pakiraju za seobu. Dok muškarci ranije napuštaju tabor sa sporijim ovcama, žene su tu da spakuju kamp, te zajedno sa mulama i nešto bržim kozama odlaze na mjesto gde će se porodica ponovno sastati. Sve u svemu, muškarci imaju nešto drugačije obaveze: čuvanje stada i obitelji, te zaštita ugleda i časti. Bez obzira na to, tokom vremena migracije, žene također uvijek nose puške kao predostrožnost.

Uskoro je sunce ponovo bilo visoko, i došlo je vrijeme da se ponovo krene dalje. Većinu dana hodali smo kroz razne doline i padine, prateći tokove i puteve, sve dok nismo došli do mjesta gdje se nalazila jedina i posljednja prodavnica. Prije nego što krenu preko rijeke i još dublje u divljinu, ovdje će da obave samo osnovnu kupovinu. To je bila posljednja prilika da nabave ono što će im biti potrebno tokom narednih mjeseci, jer nakon prelaska preko Zardeh-Kuh(Žute planine), moći će da se oslone samo na sebe. Nomadi nisu kupili ništa nepotrebno – uglavnom je to bilo dodatno brašno za njihov hljeb i nešto duhana. Nakon kraće pauze i ručka na livadi, nastavili smo putovanje preko rijeke Bazoft.

Ovo je jedna od rijeka koja je u prošlosti uzela živote mnogih nomada. To je njihov jedini put za opstanak – ipak, na vidiku nema niti jednog mosta! Nomadi imaju poseban, prilično stoički odnos sa ovom moćnom rijekom. U starim vremenima nju je bilo nemoguće preći bez improvizovanih splavova. Srećom, u ovo doba godine voda je bila prilično plitka, tako da nismo imali problema da je pregazimo. Ipak, to je bila najledenija voda u koju sam ikada kročio. Polako prateći stado, prešli smo na drugu stranu obale, te smo se približavali mjestu gdje ćemo postavili naš sljedeći tabor.

Došavši do jedne lijepe, potokom podjeljene doline, porodica je odlučila da tu pronađe još jedno svoje utočište. Iako umorni, neki od nas nisu mogli dozvoliti da propuste priliku da istraže veoma lijepo okruženje. Popeli smo se na brdo kako bismo imali što bolji pogled na neke fascinantne planine. Jedna od ovih planina se zvala “Nedodirljiva”, i stvarno je izgledala epski. Bila je to ogromna i vrlo strma gola stijena, sa velikom pećinom visoko u sredini. Rečeno mi je da su u prošlosti, kad god je bilo vrijeme nekakvih previranja, bogati ljudi skrivali svo svoje zlato i druge dragocjenosti u ovakve pećine, nadajući se da ih niko nikada neće pronaći. Ili su se pak nadali da će ih čuvati simorq (mitska ptica u perzijskoj književnosti, često izjednačena sa feniksom). Legenda ili ne, zabilježeno je da su mnogi lovci na blago – od kojih su neki bili i Bakhtiyari – izgubili svoje živote pokušavajući da se popnu na “Nedodirljivu”.

zagros bakhtiari 5

Nedaleko od našeg kampa otkrili smo čak i malo, ali vrlo staro, nomadsko groblje. Takva groblja su rasuta po cijelom nomadskom području, smještena uz staze kojima su migrirali. Ako veliki čovjek umre, da bi predstavili hrabrost pokojnika, na vrhu njegovog groba bi postavili spomenik u obliku lava. Često biste pronašli mačeve i slične motive ugravirane na njima – rekao bih univerzalni običaj gorštaka, bilo da su to Kelti, Bogumili ili pak Bakhtiyari. Budući da smo već bili na petom danu ovog izvanrednog nomadskog hodočašća, gotovo dosegavši naše granice izdržljivosti, odmah nakon večere smo riješili spavati pod vedrim nebom.

nomad cemetery

Spavali smo jedno pored drugog, i dok su nomadi bdjeli nad svojim ovcama i kozama, mjesec je osvjetljavao naš mali kamp. Noć je bila tiha i mirna – mogla su se čuti samo zvona i žubor vode iz potoka ispod nas. Rano izjutra, naša porodica domaćina brzo se spakovala kako bi nastavila svoj put. Iako smo željeli da se propisno pozdravimo i zahvalimo, nismo htjeli da ih usporavamo, tako da smo se na kraju samo kratko pozdravili:

– Ya Ali! Be salamat! Khoda Hafez!

Ubrzo su nestali iza sljedećeg brda, i samo je još dim od zagašene logorske vatre ostao da se polako uzdiže u vazduh zagroški. Bili smo umorni i preplavljeni ovim napornim i obogaćujućim iskustvom, i nakon što smo dio nas zauvijek ostavili sa nomadima, pred nama je još čekao dug povratak kući.

***

Ova prilično velika porodica, kao i vjerovatno mnoge druge iz plemena Bakhtiyari, čini se da je na svojevrsnom raskršću: da li da nastave stari i teški životni stil, ili da odaberu udobniji i lakši život u gradu. To je dobar primjer situacije sa kojom se Bakthiyari pleme – ako ne i svi nomadi – suočavaju.

U slučaju Sa'adika, moguće je da se on pridružio ovoj seobi uglavnom zbog činjenice što su se njegovi roditelji nomadi mnogo borili da bi finansirali njegove studije. Sa druge strane, možda Sa'adik predstavlja novu generaciju nomada: skromne, obrazovane i otvorene ka svijetu, ali ipak sa snažnom željom da slijede put svojih predaka.

Uprkos naporima i iskušenjima, nomadi će vjerovatno i dalje nastaviti da rade ono što najbolje znaju: oni će biti tamo, u podnožju moćnih Zagros planina, gdje će živjeti u harmoniji sa svojim stadima, dok vjetar i kiša nastavljaju da sapiru stijene ove drevne nomadske kolijevke.

***

Migracijska (trad. Bakhtiyari)
(sa perzijskog na engleski preveo Mohammad Malekshahi)

Mrijet ću za pjesmu migracije,
Dok sva zvona harmonično trepere

Mrijet ću za tišinu noći,
Dok je pjetao ne prekine

Mrijet ću za hljebom, s ljubavlju pravljenim,
Dok sa porodicom duboko u noć sežem

Mrijet ću za mlijeko,
Od cvijeta svake biljke.

U Teheranu, 10.05.2018. godine

Related Post

Azorska ostrva

Posted by - 15. Avgusta 2018. 0
„Velika zavera“, poverila mi je jedna gospođa već u vozu za Beograd. „Oni hoće da islamizuju Evropu, eto šta oni…