Bocvana i Zambija – Putevima slonova i dima koji grmi

36 0

Napuštamo Namibiju i kopnenim putem ulazimo u Bocvanu. Na granici sve brzo rješavamo, imamo osjećaj da i nije baš neka kontrola, svi rade preko volje.

Prvi dojam – ceste su katastrofa. U Namibiji je preko 80% cesta neasfaltirano, ali uređeno, pijesak, šljunak, nema veze bilo je lako za voziti. Ovdje ima asfalta, al možda bi bilo bolje da ga nema, uske ceste, s ogromnim rupama nasred ceste, sva sreća što smo u mrcini od auta.

Druga stvar, životinje. Ok, naviknuli smo se da životinje prelaze cestu kad požele, al ovdje kao da su na nekim teškim drogama. I to nisu u pitanju slonovi i žirafe, već najobičnije koze, krave i magarci – pune su ih ceste, i taman kad ti ideš njih pedeset se odluči prijeći cestu – pa ti sad zaustavi ovu našu veliku mrcinu na četiri kotača.

Treće, taman smo prešli granicu i eto nje – žene u plavom s radarom na cesti. Kaže ona, prekoračenje brzine. Cijelim putem ograničenje je 120km/h, al zbog ovih nadrogiranih životinja ne možeš se tako voziti. I tako vozimo mi 80km/h, a ona kaže gle tamo ti je znak 60km/h – otkud se sad taj znak stvorio i zašto!? Bogu iza nogu, čemu!? Kažemo mi njoj da još nismo niti novce promijenili, da nemamo s čime platite, veli platit ćete kad stignete u grad. I tako stižemo mi u Maun i prvo što posjećujemo je policijska postaja.

Glavni razlog posjeta gradu Maunu je blizina delte rijeke Okavango, najveće delte u unutrašnjosti kontinenta. Delta se najljepše vidi iz zraka, pa su ovdje česti izleti malim avionima iznad delte, no za nas preskupi. Mi smo deltu odlučili upoznati na samom terenu.

Mokoro je vrsta drvenog kanua koji koriste lokalci i u kojem su nas provozali. Vidjeli smo puno životinjskog i biljnog svijeta, no mi smo se nekako nadali vidjeti nilske konje koji ovdje obitavaju, ali nažalost nismo imali tu sreću. Iskustvo je bilo pravo afričko. Osim što smo se vozili u drvenom kanuu koji je propuštao vodu imali smo i vozača/vodiča sa strogim pravilima. Kad smo izašli iz kanua on je pratio tragove životinja, i nije nam dopuštao da hodamo pokraj njega već izričito iza njega. U početku nam je bilo smiješno, ali shvatili smo da je to sve radi naše zaštite. Zanimljivo je kad živite u ovakvoj okolini da se brzo naučite i ponašati u skladu s njom. Čovjek nam je detaljno ispričao sve o tragovima na koje smo nailazili, koja životinja je prošla, kada, u kojem smjeru je otišla. U daljini je vrlo brzo primjećivao žirafe, krokodile koji su se uspješno sakrivali u prirodi i koje smo mi teško primijetili i kad nam je pokazao u koji smjer da gledamo.

Maun je grad koji ćemo osim policije pamtiti i zbog problema oko smještaja. Sav smještaj rezervirali smo putem Airbnb stranice. Kako Airbnb tek ulazi u ove zemlje puno ljudi ne zna kako funkcionira. Smještaj gdje smo bili ima nekoliko soba koje vodi jedan dečko, a vlasnica očito samo skuplja novce. Vlasnici nije bilo jasno da smo mi platili Airbnbu i da će im Airbnb prebaciti novce i da to ne ide preko noći, pogotovo ako su međunarodni računi. I tako je vlasnica gnjavila tog dečka neka dobije lovu od nas, dečko je pokušao no ubrzo je shvatio kako sve to funkcionira, ali vlasnica nije. Pa ga je gnjavila toliko da je morao zvati u Airbnb i tražiti naše novce. Kako je vjerojatno gospođa sve više prijetila njemu, tako je polako počeo i on nama prijetiti. Htio je da mu platimo na licu mjesta, a mi se nismo dali pa su počele i prijetnje policijom. Iduće jutro smo se spakirali i otišli. No tu nije bio kraj, prijetnje su počele stizati i putem maila. Pa smo i mi počeli igrati istu igru, i također zaprijetili prijavom i mogućim zatvaranjem objekta te velikim novčanim kaznama putem Airbnb. Uglavnom, bilo je uspješno ili su im konačno sjeli novci jer se više nisu javili.

Današnji plan nam je prebaciti se u Kasane, mjesto na samoj granici sa Zambijom. Ovo nam je najduža ruta koju smo odvozili u jednom danu, cca 500km. Prolazili smo kroz nacionalni park poznat po drveću baobab pa smo se i često zaustavljali. Zanimljivost oko tih parkova je zaštita onog u parku, ali i izvan njega. Na samom ulazu u park prvo će te morati dezinficirati kotače na auto, ali i vašu obuću kako ne bi donijeli neku bolest u park, isto tako, dezinfekcija se obavlja i na izlazu iz parka.

Smjestili smo se u mjesto Kazungula, selo pokraj granice, kod dvoje Francuza, Julie i Vincent, koji su početkom ove godine dali otkaz i doselili iz Pariza u Bocvanu. Ovdje su pokrenuli biznis rentanja automobila, žive u maloj kućici, a jedan dio nje iznajmljuju. Najljepši dio našeg smještaja je što nam u vrt dolazi jedna obitelj slonova i ‘pjevaju’ nam cijelu noć. Sve kuće su ograđene zbog divljih životinja, a i dobar njih je ogradu stavio pod električni napon. Julie i Vincent su nam pokazali oštećenje na kući od strane slonova i zbog čega je i njihova ograda pod strujnim naponom.

Kazungula je inače ludnica od grada, svako malo cestu pretrčavaju divlje svinje ili krdo bizona koje je nama jednu večer pretrčalo odmah do auta. U samom središtu grada nalazi se policijska postaja koja je zanimljiva jer se ispred nje nalazi dio baobab drveta koji je nekad služio kao zatvor za žene.

Razlog zašto većina dolazi u ovaj dio zemlje je Chobe – najpoznatiji nacionalni park u Bocvani, nešto slično Etoshi u Namibiji. Veselimo se ponovnom susretu sa životinjama.

Za razliku od Etoshe, u ovaj park ne možete ući ako nemate auto 4×4, što pokazuje da je park totalno divlji, odnosno nije prilagođen ljudima kako bi se životinje što ugodnije osjećale. Još jedna razlika od Etoshe je što kroz Chobe teće rijeka pa je vegetacija zelenija, i životinje se uglavnom zadržavaju uz rijeku. Vidjeli smo iste životinje kao i u Etoshi, čak i manje vrsta, ali ono što je posebno ovdje su slonovi. Navodno ih ima preko 50 000. I sad zamislite nekoliko stotina slonova kada krenu iz unutrašnjosti parka prema rijeci na kupanje – neopisiv pogled i osjećaj.

Nažalost kao i u cijeloj Africi i u Bocvani imaju problem s krivolovcima pa tako možete vidjeti i vojsku po šumama koja pazi na životinje pogotovo na slonove koji su najčešća meta.

U Africi je bilo 20 milijuna slonova prije europske kolonizacije, a još 70-ih godina prošlog stoljeća bilo ih je milijun. Broj slonova pada zbog gubitka staništa i dolaska u doticaj s ljudima, ali krivolov je daleko najveći razlog. Populacija afričkih slonova trenutno se smanjuje za osam posto godišnje. Najviše ih ima baš u Bocvani, 37% ukupnog broja. Slijede Zimbabve, gdje živi 23% ukupnog broja slonova i Tanzanija s 12% populacije. Da bi se populacija slonova vratila na broj iz 2002., po njihovim stopama nataliteta, potrebno je gotovo stoljeće. Smanjenjem broja slonova nisu u opasnosti samo oni kao životinjska vrsta nego i afrički ekosustav. Slonovi imaju ključnu ulogu u čvrstoći i raširenosti šuma u srednjoj Africi. Mnoge biljke ovise o slonovima, životinjama koje mnogo jedu i puno putuju, jer svojim izmetom raspršuju njihovo sjemenje.

Prilikom povratka iz parka Chobe, ona obitelj slonova koja se zadržava oko našeg trenutačnog doma se odlučila smjestiti na put prema našoj kućici i ne pomaknuti. I tako smo čekali više od pola sata da prođemo cestu. Jer ako se približiš, a u krdu je mladunčad, vrlo brzo ćete oni najveći slonovi otjerati. Pa ti ne preostaje ništa drugo nego čekati.

Danas prelazimo u novu državu. Idemo u Zambiju. Ovdje se pozdravljamo s našim Nissanom koji nas je bez ikakvih problema vozio preko 5000km. Dalje idemo pješke pa tako i prelazimo granicu. Ludu granicu.

Prvo ti lupe štambilj u Bocvani. I to je to, možeš izaći iz zemlje. Dalje moramo na trajekt, ali kamo? Nitko ništa ne govori, a taksisti za Zambiju već dosađuju. Pratimo jednu lokalku i stižemo do rijeke. Ok, tu čekamo trajekt. Gospođa lokalka se kreće, ide na neku platformu, hm idemo i mi, a za nama ogroman kamion. Pa opet tu čekamo. Odjednom platforma se počne kretati i shvaćamo da smo zapravo na ‘trajektu’. Za manje od 5 min stižemo u Zambiju. I evo ih opet, hoćeš taksi, hoćeš promijeniti novce, trebaš bubreg, si žedan, a mi tražimo gdje da riješimo vizu. Nigdje nikakvih zgrada, obična ograda i cesta. Nailazimo na neku kućicu i evo, to je to. Izbaciš dolare, lupe ti štambilj i možeš ići.
E sad, di ste sad taksisti. Nismo se stigli ni okrenuti, već on otvara gepek da ubacimo torbe.

Taksisti funkcioniraju tako da platiš cijenu za cijeli taksi ili pričekaš da nađe još suputnika kako bi napunio taksi pa onda svatko plaća dio te cijene. Mi smo naravno pričekali da napuni taksi, što nije dugo trajalo. 35 zambijskih kvača (cca 3 eura) po osobi za ludu vožnju od nekih sat vremena. Dobrodošli u Livingstone.

Grad Livingstone, kao što i samo ime govori dobio je ime po škotskom istraživaču Davidu Livingstonu čiji muzej možete posjetiti u središtu grada. Ono što je nas iznenadilo je neka veća vreva u gradu. Čini se kao da su svi stanovnici na ulicama, svi nešto rade, nekud idu. Imate onaj neki osjećaj prave Afrike.

No, glavna atrakcija Livingstona i cijelog ovog područja Afrike je Dimu koji grmi, odnosno Viktorijinim slapovima na rijeci Zambezi pa ajmo ih vidjeti.

Mosi-oa-Tunya = Dim koji grmi, nazvan zbog izmaglice koje stvara voda i diže 300m uvis, ili kako ih je nazvao David Livingstone, Viktorijini slapovi, po kraljici Viktoriji.
Širina slapova čak 1,7km, visina 109m, na samoj granici Zambija-Zimbabve, tako da jedan dio slapova možete vidjeti u jednoj zemlji, a za drugi dio morate prijeći granicu. Mi smo odlučili ne prelaziti granicu zbog financija – jer bi morali platiti dvije ulaznice za park (jednu u Zambiji, drugu u Zimbabveu), i ista stvar s vizom, koju bi morali opet duplo platiti. Da li se isplati ići na drugu stranu –  ne znamo, ali znamo da su nas slapovi dovoljno oduševili i s ove strane.
Trenutačno je sušno razdoblje pa nema puno vode, u prosjeku po minuti padne 10 milijuna litara vode, a za vrijeme kišne sezone čak 500 milijuna litara u minuti. Vjerujem da su za vrijeme kišne sezone još impresivniji.


Ovdje su nas pokušali opljačkati – babuni! Čuvajte se majmuna! Jedan nas je pratio čitavim putem i onda odlučio krenuti u akciju. Htio nam je uzeti torbu i bio je vrlo uporan, al bili smo jači. Treba biti na oprezu jer stalno napadaju ljude, pogotovo ako počnu vaditi nešto iz torbe.

Zadnji dan u Africi odlučili smo da bude adrenalinski dan. Zahvaljujući bunduadventures.com isprobali smo najluđi rafting ikad.

Rijeka Zambezi četvrta je po veličini u Africi, a prolazi kroz čak 6 zemalja. Odmah ispod Viktorijinih slapova počinje, kako kažu jedan od boljih raftinga na svijetu – ovi brzaci su označeni ocjenom 5 što se smatra najtežim brzacima koji se mogu preživjeti. Svaki ima ime s obzirom na to kako će baciti vaš raft, pa ćete proći kroz: Washing Machine, Oblivion, Devil’s Toilet Boil, Stairway to Heaven… Mi smo ih prošli čak 25, vozili smo cijeli dan i prošli oko 30km po rijeci Zambezi. Ako ispadnete iz rafta, a budete, treba imati na umu da okolo ima krokodila, vidjet će te ih, i da popili smo nekoliko litara rijeke Zambezi.

Fotogalerija:

Related Post

Do Nordkappa i nazad

Posted by - 15. Avgusta 2018. 0
Zanimljivo je kako svako svoje putovanje dozivljavam boljim od onog prethodnog. Svaki put se uputim otvorenog srca i uma, spremna…

Stazama bliskog orijenta

Posted by - 4. Oktobra 2018. 0
Mostar je smješten na obalama rijeke Neretve te je kulturno i gospodarsko središte Hercegovine. Također, to je i najveći hercegovački…

Bazar u javnom prevozu

Posted by - 15. Avgusta 2018. 0
Teheran je metropola. U njega se bez problema može smestiti više od pola Jugoslavije, dve Srbije, sedam Beograda, 14 miliona…

Od Meksika do Misule

Posted by - 18. Avgusta 2018. 0
Avion iz Meksiko Sitija poletao je rano ujutru. Ušao sam u aerodromsku zgradu svestan da ću najverovatnije zakasniti na let…