Soba bez prozora

33 0

„Da li biste uzeli dio, samo da pređemo granicu? Molim vas“, iznenadi me djevojka tanke plastične kose, vrlo izvještačene crne boje. Rekao bih da ima oko dvadeset pet godina.

„Nema problema“, bunovno odgovaram na srpskom, uzimam par kilograma patlidžana u jutenoj vrećici i stavljam ih pored otrcanog ruksaka. Stigli smo Zabolotiju, pogranično mjesto sa par ukrštenih bijelih linijica na mapi. To je, vjerovatno, sovjetski kvadrat širokih turobnih ulica i jasna crna granična linija između Ukrajine i Bjelorusije. Skoro ništa ne vidim u gustom mraku. Četiri su sata iza ponoći. Putovali smo više od tri sata u neudobnom dizel-vozu čiji red vožnje nije bio dostupan na internetu. Krio se na masnom papiru, nehajno odštampanoj minutaži na željezničkoj stanici u Ukrajini. Okačen je odmah pored obavještenja da vozovi za Krim više ne saobraćaju.

Iz krute stolice čupam otupljeno tijelo i držeći vreću patlidžana za grkljan počinjem osjećati nervozu, donekle i opravdanu, nakon što me je prije nekoliko dana ukrajinska granična služba na ulasku iz Mađarske ispitivala i snimala par sati, da bi me na kraju limitirala petodnevnom tranzitnom vizom, koja mi po međudržavnom sporazumu Srbije i Ukrajine uopšte nije potrebna. Bili su ubijeđeni da namjeravam u Donbas.

Biće to vesela atmosfera neformalne pijace, gdje se vidi da mnogi imaju svog ustaljenog snabdjevača i da ovo nije samo puka trgovina već jedna mala kultura u obliku zagrljaja, pitanja kako su tvoji, kako je na njivi, šta imaš danas…

Osim mene i mog saputnika, čini se da je ovo voz sitne trgovine, baš kako nam je naš izvor i preporučio. Oko nas su uglavnom žene srednjih godina sa frizurama rasturenim svakodnevnim klackanjem na šinama, ali tako oblikovanim da u par poteza mogu izgledati sasvim pristojno. U debelim štrikanim džemperima, babuške su vukle kantice zaobljenih septembarskih plodova ukrajinske ravnice, uglavnom živahno povrće i gljive, koje su skriveno namigivale iz pletenih korpi. Većina žena je ušla u ukrajinskom Kovelu, jednom od najvećih centara Volinjske oblasti. Dan provode na njivi, hvatajući dremež između motike i kućnih poslova, da bi oko ponoći krenule na višečasovni mučni put za bjeloruski grad Brest. One neće izaći na glavnoj željezničkoj stanici već na prigradskoj stanici Brest Paleski, koja je stjecište lokalne trgovačke aktivnosti. Voz će u Brest stići u ranu zoru, oko šest, vukući za sobom svježinu koja je dobrodošla za kalkulatorske mozgove desetak lokalaca koji iščekuju proizvode. Njihov broj će se vremenom znatno povećati. Biće to vesela atmosfera neformalne pijace, gdje se vidi da mnogi imaju svog ustaljenog snabdjevača i da ovo nije samo puka trgovina već jedna mala kultura u obliku zagrljaja, pitanja kako su tvoji, kako je na njivi, šta imaš danas… Sat vremena kasnije, oko sedam, voz će krenuti nazad za Ukrajinu, babuške će cupkati sa nadamo se praznim kantama i sanjivo zamišljati okrutno hladno sjedište sa tri ili četiri evra u džepu, jer otprilike toliko ostane kada se plati vozna karta. Danas je to fina svotica u Ukrajini, kada prosječna plata medicinske sestre iznosi oko 100 evra, a stopa nezaposlenosti se penje iz dana u dan. Prema zvaničnim podacima ukrajinske vlade, oko 23% mlade populacije je nezaposleno. Ukrajina ima oko 45 miliona stanovnika.

Iznenađen sam bezbolnim prelaskom granice s obzirom na to da sam bio jedini putnik sa neobičnim pasošem za ovo područje.

rsz fotografija 1JUTARNJA PIJACA NA BREST PALESKI ŽELJEZNIČKOJ STANICI

Nakon nekoliko dana, ustremićemo se prema zapadu, prema Poljskoj, koja je odmah preko puta Bresta. Ova dvadesetominutna pogranična vožnja , osim što je puno kraća, ima drugačiju atmosferu i strukturu putnika. Kantice sa povrćem su zamijenili studentski ruksaci, mnogi iz Bjelorusije studiraju u Varšavi ili imaju rodbinske veze sa Poljskom. Njima je potrebna šengenska viza, ali se čini da vizna procedura nije traumatična kao što je nama nekad bila. Vize se jednostavno dobijaju u mnogobrojnim konzulatima, s tim što Poljska nudi mogućnost da se posjeduje tzv. karta polaka, neka vrsta eksterne lične karte sa proširenim pravima za one koji se izjašnjavaju kao Poljaci i žive u drugim zemljama, a to su u najvećem broju slučajeva zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Karta polaka je prilično kontroverzan komadić plastike, jer predstavlja lični dokument koji nije državljanstvo što je politička doskočica Minsku, koji izričito zabranjuje posjedovanje državljanstva bilo koje druge države za nosioce bjeloruskog državljanstva. Nakon što je Poljska počela izdavati ovaj dokument 2007-me, Bjelorusija je uvela specijalni zakon koji zabranjuje opštinskim i državnim čelnicima da apliciraju za karta polaku, koju sada posjeduje oko 63.000 građana Bjelorusije.

Pogranični voz iz bjeloruskog Bresta za poljski Terespol vuče za sobom i breme izbjeglica. Desetine njih spavaju u jeftinom smještaju na željezničkoj stanici u Brestu i mjesecima pokušavaju nemoguće – dograbiti se Njemačke preko teritorije Poljske. Moji znatiželjni pogledi su već danima fiksirani na jednu čečensku porodicu koju viđam u rutinskom zamoru, a koji se uvijek završava povratkom u Bjelorusiju. Osjetili su moje ispitivačke poglede i susreli smo se jednom prilikom na recepciji.

„Odakle si?“, upita me polupijani porodični glavešina snažne frćkave kose.

„Iz Bosne sam. A odakle ste vi? Viđam vas u vozu već nekoliko dana“, odgovaram pitanjem.

„Mi smo iz Čečenije. Mnogo je loše tamo, mnogo. Ovdje smo već tri mjeseca…“

Prekida nas pridruženi član porodice, vjerovatno stric, koji želi da plati smještaj i tu dolazi do očekivanog gurkanja, vikanja, neka ja ću, ti si prošli put… Stric pobjedonosno vadi zgužvani smotak bjeloruskih rublji i plaća još jednu noć, nadajući se jutru sa one strane. I kao sa ukrajinskim babuškama, tako će i njihova rutina potvrditi svoj ritam. Sutra ujutro opet će razbuditi djecu koja se odavno nisu naspavala, spakovati uvijek poluraspakovani kofer, kupiti voznu kartu od četiri evra i pridružiti se ostalim izbjeglicama, mahom iz Tadžikistana i južnih ruskih kavkaskih provincija. Uposlenice željeznica će vikati „Šengen, Šengen!“, upućujući one sa odgovarajućim vizama u jedan vagon, a odvajajući izbjeglice bez viza u drugi. Desi se da se izbjeglice nekad provuku i u „legalni vagon“, ali ta rabota nema smisla. Kada voz pristigne u poljski gradić Terespol, čija željeznička stanica izgleda kao čelično čuvani Alkatraz u pustari, poljski graničari će na izlazu provjeravati pasoše i zadržati u vozu sve one koji nemaju odgovarajuće dokumente. Izbjeglice će čekati nekoliko sati u zamandaljenom vozu da bi po redu vožnje bile vraćene nazad u Brest. U međuvremenu, u vagon će bezvoljno ući poljski graničar sa fasicklom aplikacija za azil u Poljskoj, čisto da se zadovolji neka od konvencija ljudskih prava. Većina izbjeglica ne želi dati otiske i zaglaviti u azilnom centru u obližnjoj Biala Podlaska.

rsz fotografija 2POLJSKI GRANIČARI U TERESPOLU IŠČEKUJU VOZ IZ BRESTA

Da, on, Aleksandar Lukašenko je 11. oktobra 2015. sa oko 84 procenta još čvršće stegnuo predsjedničku stolicu. Nisam bio voljan da trošim previše energije i vremena na njega, ali to bi bilo kao da dođete u Bosnu i ne pitate za rat. Nisam ništa ni pitao, tema se sama sručila na sto u hipsterskom kafiću s ćiriličnim natpisom u centru Minska.

Tokom našeg dvosedmičnog boravka, koji se uglavnom bazirao na potucanje po graničnim područjima, sama Bjelorusija je bila u jeku predizborne kampanje koja se svela na nacionalne simbole i obavještenja o datumu izbora. Nema tuširanih lica, panične opozicije, ali ni njega, barem ne na fotografijama. Da, on, Aleksandar Lukašenko je 11. oktobra 2015. sa oko 84 procenta još čvršće stegnuo predsjedničku stolicu. Nisam bio voljan da trošim previše energije i vremena na njega, ali to bi bilo kao da dođete u Bosnu i ne pitate za rat. Nisam ništa ni pitao, tema se sama sručila na sto u hipsterskom kafiću s ćiriličnim natpisom u centru Minska.

„Anglea Merkel je dolazila u Minsk. Niko mu sada ništa ne može. Jači je nego ikada“, govori mi lokalna novinarka koju sam upoznao 2012. u Njemačkoj. Jeo sam kuvani patlidžan i opet se sjetio bakica iz Ukrajine, a ona je shvatila moje ćutanje kao zeleno svjetlo. „Konflikt u Ukrajini mu je dao još veću snagu, svi su se ućutali nakon što je ovdje u Minsku potpisan sporazum o primirju u istočnoj Ukrajini. Pogotovo EU. Stalno govori da bismo mi bez njega bili kao Ukrajina danas.

Komentarišem kako je povrće ukusno, pokušavajući time skrenuti temu, ali da ne bih ispao nekulturan, kažem kako i mi na Balkanu imamo svoje lukašenke, samo su to neki vučići, đukanovići, dodici, izetbegovići, tačiji.

„Problem je što se za njega ne vežu korupcijski skandali. Njega interesuju samo vlast i moć“, komentariše Nastja, dodajući kako ekonomska kriza ipak potresa Bjelorusiju i kako je privreda u realnom padu.

Nakon večere prošetao sam kroz predgrađe Avtozavodski kraj i tu primjećujem obrise bjeloruske ekonomije. Za razliku od centra Minska, koji je ishaban metlom i umrtvljen kapitalističko-sovjetskom arhitekturom, u Avtozavodu zatičem penzionere koji nose mršave kesice iz lančanih supermarketa i drndavu ladu koju grupa stanara pokušava pogurati.

rsz fotografija 3NA ULICI U PREDGRAĐU MINSKA

Ipak, postoji i ta pozitivna socijalna realnost koju Lukašenko održava, možda upravo zbog negramzivosti za ličnim ili oligarhijskim novcem. Računi za struju i gas su jako niski, manje od desetak evra za jednosoban stan. Zvanična zaposlenost je velika i primanja su uravnotežena. Iz razgovora sa lokalcima saznajem da je prosječna plata oko 300 evra i ne postoji pritisak na zaposlenje u državnim institucijama, jer su tu plate skoro identične kao u privatnom sektoru. Ako želiš da radiš u državnim institucijama, nije problem, ako se potrudiš. Sa balkanske tačke gledišta, ova situacija se čini nezamislivom.

Lukašenko ima tri sina, dvojica starijih su neupadljiva lica i nisu previše politički eksponirani. Nikolaj, treći sin, priča je za sebe. Ovaj petnaestogodišnjak je vruća tema, posebno među opozicionim portalima kojima se uglavnom upravlja iz Varšave. Za nega se vezala teorija da bi mogao biti prestolonasljednik, ali je Lukašenko javno negirao trač. Pričalo se i da Nikolaj nije u potpunosti mentalno zdrav. Simpatično je da je ovaj maloljetnik prisustvao na nekoliko značajnih svjetskih događaja, jer ga Aleksandar vodi sa sobom kao neseser. U rasponu od nekoliko sedmica, mali Nikolaj u još manjem odijelu uslikan je u Sjevernoj Koreji, na sahrani Uga Čavesa u Venecueli, a zatim u rezidenciji Fidela Kastra.

Ta famozna priča o zaposlenosti u Bjelorusiji mi je pokazala jedno od svojih lica u Brestu. Nekoliko večeri zaredom zatičem opran tepih u našem smještaju. Iako je hodnik obložen keramikom iz nekog razloga je tepih postavljen u hodniku, što mi izgleda bespotrebno u jeftinom prenoćištu. Skoro svako veče čistačica će do iznemoglosti sapunati i ribati taj tepih. Dođavola, zašto to radi, pomislio sam svaki put. Došlo mi je do bacim tepih, zgrabim džoger i pokažem kako stvari mogu biti jednostavne. Ali očigledno da nije sve tako jednostavno – ova žena je zaposlena u tom naizgled besmislu, prima platu i nema puno vremena da se bakće tim ko je na vlasti ili sličnim besmislicama. Na kraju sam se pomirio sa tepihom, postalo mi je normalno.

U međuvremenu se pojavio drugi problem. Izlazim da zapalim cigaretu, jer je strogo zabranjeno pušenje u zatvorenom prostoru. Dok je cigara izgarala na kišici, komunalac je dva puta ispraznio kantu za smeće. Ne razumijem, prosto ne razumijem to fanatično čišćenje Bjelorusije!

Mada, zna izgledati lijepo. Brest je sanjiv i pregledan gradić, uspješna mješavina sovjetskog mira i evropskog duha. Taksisti vraćaju zaboravljene novčanike u vozilima, provjereno. Brest se herojski borio protiv fašizma i Bjelorusija se potrudila da očuva to nasljeđe kroz muzeje i kolosalne spomenike. Minsk je bio potpuno razoren u Drugom svjetskom ratu. Svidjela su mi se ta važna antifašistička sjećanja zarobljena u beton i staklo, a zasmetalo mi je što u nacionalnom muzeju u Minsku nema ni riječi o Jevrejima. Sve žrtve vode kao Bjelorusi i tu je kraj priče.

Posljednju noć u Bjelorusiji sam proveo u famoznom hostelu na željezničkoj stanici u Brestu, sa drugovima izbjeglicama. Iako je ovo bio fantastičan put, podsvjesno se radujem povratku preko Varšave.

U podsvijesti me je mučilo to što posljednjih dana boravka nisam mogao izvući nekakav generalni zaključak. Prije dolaska u Bjelorusiju odupirao sam se iskušenjima da ne upadnem u razne klišeje, kao što studenti iz Banjaluke na organizovanom proputovanju do Rusije izgube par sati u izglancanom centru Minska i poslije valjaju hvalospjeve. Bojao sam se i hinjske „proevropske“ agende koja se uglavnom zasniva na podrivanju političkog sistema, koji iz nekog interesnog razloga ne odgovara nekome u Briselu, Varšavi, Berlinu… Rastrzan između besprijekorno čistih ulica i neke blage neobjašnjive depresije u očima običnih ljudi, češće sam nalazio razloge zašto je atmosfera u Bjelorusiji dobra nego zašto nije. U odnosu na sve ovo što nas u svijetu okružuje, sigurno je da Bjelorusija nije najgore mjesto na kojem sam bio. Pošto sam nekoliko puta prelazio granicu, nisam se mogao oduprijeti ugodnom osjećaju kao reakciji na uljudan osmjeh i komentar „bratuška“ od strane bjeloruskih graničara. Otvaralo mi se i zamarajuće razmišljanje o tome šta je sa tom vezom između nas i njih, tom vezom koja se često kritikuje ekonomskim argumentima ili idealizuje nekakvom zajedničkom slovenskom mitologijom. U povratku, u noćnom vozu Minsk – Brest, u kupe mi se uselio student sa jako slabim engleskim. Nisam bio raspoložen za otvaranje tema u sitne sate, samo sam želio da me široke tračnice i škripanje željeznih točkova odvuku u bespovratan san. Ali on se nakačio. Mnogo je ispitivao, a ja sam škrto odgovarao. I mnogo zna. Zna gdje je Priština. Osjećala se neka simpatija prema našem području koja se morala graditi duže vrijeme, vjerovatno kroz medije i obrazovanje. I tu bi mogla biti ta veza, kao neki kanap koji visi iznad kanjona za koji jedni kažu da je siguran, a drugi opominju da bi pokušaj prelaska bio siguran pad u ponor.

Posljednju noć u Bjelorusiji sam proveo u famoznom hostelu na željezničkoj stanici u Brestu, sa drugovima izbjeglicama. Iako je ovo bio fantastičan put, podsvjesno se radujem povratku preko Varšave. Neka neobjašnjiva napetost mi je konstantno pulsirala kad god bih se obreo u Bjelorusiji, a za ove dvije sedmice granice smo prešli barem u deset navrata. Zaključujem kako je ta vrsta plitkog straha bezrazložna i vjerovatno ukorijenjena čitanjem medija sa zapada. Ova sobica nam je bila privremeni dom i prvi put, na samom odlasku, pažljivo je posmatram. Nismo imali previše vremena da se obaziremo na to kakav je smještaj – bio je iznimno jeftin, dolazili smo kasno i ustajali rano, trebao nam je samo krevet. I za tu cijenu i lokaciju, ovo je savršeno. Za te pare negdje u Evropi bi dobili smrdljivi hostel sa sto kreveta u jednoj sobi. A ova prostorija je baš uredna – kupatilo je čisto i novo, posteljina besprijekorno bijela, veliki prostor. Sve ima.

Ali nema prozora. Ove sobe nemaju pogled. Nikakav pogled.

To bi moglo biti to. Uređena i sigurna soba bez prozora, bez noći i dana. To bi mogla biti Bjelorusija.

Mislim da bi trebalo probiti prozor. Bez obzira.

Putopis je prvobitno objavljen u časopisu Talas“, „nezavisnom časopisu koji govori o stvaraocima i stvaranju, a namijenjen je njima i onima koji će to tek da postanu.“

Related Post